Tog dana, te i te godine, čovek se rodio. Naučio je da
govori, vlada telom, naučio da koristi oči, usta... to
– posebno – pregrizao je pupčanu vrpcu i krenuo u svet.
Obuzelo ga je prejako ushićenje jer je dokazao sebi da stvarno
postoji. Dugo je hodao svim meridijanima, stavio podne među
slepe oči i shvatio koliko je veći od kuglice Zemlje. Na
trenutak se vratio u predeo rođenja, tek onako, da imitira
čoveka sa uspomenama i ponašanjem po pravilima životne
paralele.
Međutim, kako je stigao do prve raskrsnice, zbunio ga je znak
za samo dva dozvoljena smera kretanja. Seo je kraj sebe, duboko
se zamislio, a očaj i strava pljusnuše iz vedra neba.
Na svu sreću, ostalo je u njemu još malo snage da odluči šta će
– birajući između dva, odabrao je smer treći nepostojeći.
Živote! Ima nade, ima!
Marina Adamović