oljuštila sam ih iz dana
kad smo lebdjeli u našem nismo,
i spremila one, koji su nas ovili
kad smo na trenutak obmanuli svijet.

Sve desetogodišnje čežnje,
prešućena ispitivanja,
izbjegavajući odgovori, nedovršenosti,
jesenske izmaglice, dunje, tvoj amen i
širom otvorena vrata tamo
gdje šeću strahovi.
Sve podarene golote, raspukline, slabosti, rane,
koje smo mekim pogledima zadali sebi,
ne zato da bi boljelo,
već zato jer smo htjeli do kraja.

Na dlanovima držim kamen
u kojega je položeno obećanje mira.
Strpljivo čeka
da se pretvori u pustinju.

Tamo ćemo sjahati s ukradenog konja,
otvoriti bisage
i na miru pojesti taj kruh.

Svejedno će biti
koja vremena su posjetila naša tijela.
Tvoje ruke će biti u mojim.
I tiho ćemo se pretvoriti u zvjezdano nebo.

Jure Drljepan (JUR)