Crvena jesen tugom zrije,
čuješ li vjetar
što se, s poznatih visina, smije?
Ne plači dušo moja,
ne klečiš to ti što si letjeti znala,
vjeruj mi i ako si pala,
samo pali ustati mogu.
Izmisli jedro za ovo nemirno more!
Zajedri svijetom
pred licem vjetra što se smije,
i budi opet, budi raskošna pjena
na leđima vala,
pjesmi si ovoj krila dala,
a tebi da leta nema?
Ne plači dušo moja,
izgubila si samo jedan svijet mali!
Kad vrijeme plakanja prođe,
otkrit ćeš veliku tajnu
da koračaš opet,
ma gdje ti koraci stali!

Maja Ezgeta