Zovem se Mimika.
Moje lice krase dvije dugačke obrve. Kao u borama već se i u njima nadziru srebrom prepletene godine.
Desna je za milimetar više, a još uvijek neprimjetno iznad lijeve. Ne bih rekla da svoju blizankinju gleda zavisno sa visine. Možda ju na taj način, više za sebe, samo propitkuje ili joj želi pokazati ushićenje.
Najgore mi je kada se mršte. Tada ni sama ne znam tko je prvi započeo tu ljutu igru...
Ja ili one?
Obično zastanu, dodirnu se, kada se nađu licem u lice nekoga za koga su sigurne da je neiskren, da laže. U tom nesvjesnom stavu imaju daleko jaču kontrolu od mojih napetih mišića.
Bez riječi sposobne su komunicirati glasom srca. Osjete sve, prije nego i sama izgovorim istinu na glas. U takvim situacijama prvo prkose pozivajući protivnika na emotivno bojište.
Znaju biti i tužne, tada se spuste na moje vjeđe i sa trepavica popiju svaku moju suzu.
A tek kada me sreća obuzme!!! Zajedno, poskoče do visina i tamo ostanu sve dok postoji osmijeh, sve dok vlada veselje.
Ne volim kada ih uhvati tvrdoglavost. Moj izgled tada prekrije hladan veo tišine koji ne popušta sve dok mi se taj koji nas je izvrijeđao bar jednom riječju ne izvine.
Uprkos svemu i one imaju dušu pa i svoj ponos. Nikoga ne podcjenjuju preko nejasnih grimasa. Svojim nečujnim cerekanjem nikoga ne uznemiruju namjerno. Tim, koji nešto očekuju, ne šalju tajne signale.
Nemaju one vremena za mržnju.
Staložene su i mirne, za skoro svaku preskočenu prepreku potraže i nađu pravedno rješenje .
Pune su lijepih gesta, zahvalnosti, miline.
I što je najvažnije...
Razumiju riječ ljubav.
Vole ovaj Svijet, vas drage ljude, na ovom stvarnom mi licu, bez maske, glume, bez pantomime.

Tanja Ocelić