Još čujem u odlasku korake
tvoje,
dok su jesenski dani padali kao kiša
u srce moje, kad si zaboravio
kako je i more za nas
mijenjalo boje..
Srušio si mostove, sve puteve,
ali vjetar će te stići i kad te dodirne
opet ćeš se naći u našoj priči.
Srušio si i nebo one noći,
ali i ne treba mi nebo više,
kad su sve zvijezde preselile u tvoje oči.
Prošla je i zima, život je sve manji,
a sve te više ima u mojim mislima.
U srcu sunca zapjevalo je proljeće,
a na grobu naše ljubavi, onako bez reda,
kako su ga ruke jesenskih vjetrova posijale,
niknulo je cvijeće..one izgubljene sreće.
Još pamtim tvoje riječi "dodirni me
i sve što dodirneš bit će zauvijek tvoje",
pa kad ne mogu uz tebe, u taj grob ću i ja leći.
Ostavljam ti sebe, onaj suton, onu kišu, našu priču,
neka iz svega, za nas, tvoje pjesme niču.
Život, što te uze, za druge se sad zlati,
a ja samo smrt još čekam, da te vrati...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Maja Ezgeta
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!