Kad dođem, ne kažeš ništa.
Skinem masku, za trenutak,
najprije jednu, zatim drugu,
sve,
do kože.
Gledaš mene.
Zatim televiziju.
Nju ti je montirao domar u domu da ti nije dosadno.
Dok sam se učila tablicu množenja imala sam dvije duge pletenice,
pjeva Stanka Kovačič.
Mama, pozdravim te.
O, ti si, odgovoriš mi.
Ne izgovoriš mojega imena.
Samo buljiš
između vijuga trenutaka,
u noću slijepljenom postojanju,
gdje ti praznina riše zrake sunca na nepokretno tijelo.
Kako si, mama, pitam te.
Uhvatim te, zagrlim, pomilujem.
Sad već kćerki češljam pletenice zlatne, čuje se glazba po sobi.
Stisnemo se razdrobljenošću blizine,
rastapamo se, cijepamo na dvoje
da mi nestašni vjetar propuše crvenu haljinicu,
koju si mi uvijek obukla za u Ljubljanu,
ne spustimo ruke, kao što i nismo nikada u prikolici autobusa,
digneš me gore k šoferu,
dok prebrzo vijugamo uz Ljubljanicu,
sasvim blizu vode smo,
a ti mi se samo smješkaš, blago našminkana ružičastom.
Nije me strah.
Držim te i ti mene
da nešto tvoje ostane tamo,
u utjesi jezika bez smisla.
Što ste imali za večeru, mama, pitam te.
Zatim ti nalijem mlijeko u postelju, gdje ležiš tako sićušna da te skoro više nema,
izlijevam ti ga među kosti, po kosi, bijeloj da se ne razlikuje od slatkoga, zasitnoga ukusa,
po koži, među udisaje.
Polako teče, teče, teče.
Sad su opet dozvoljene posjete, mama, kažem ti.
Tanku, tanku nit iz srebra, pjeva Stanka.
Potopimo se u tišinu, dovoljna su nam njena zgrbljena leđa, njeno slabašno okretanje,
njena ruka, koja se ne može više pomaknuti u tvoj dodir.
Volim sve četvoro svoje djece,
konačno progovoriš.
Nabrojiš mojega sina, svojega muža, mene i brata.
Znam, kažem ti, ne popravljam te, tako, kao što kažeš, je u redu.
A sebe, pitam te?
I sebe,
samo ja nisam moje dijete,
tvoje sam, kažeš.
Naravno da jesi, mama, svakako si moje dijete, potvrđujem ti.
Nasmiješiš se.
Jedna u drugoj smo potom
samo još zagrljeni početak u kraju
koji se vrti i vrti.

I teče, teče, teče.
 

Jure Drljepan (JUR)