Kada bi jesen bila bezbojna,
tko zna da li bi se tako zvala,
da li bi vjetar kovitlao šuštavo lišće
i da li bi ljepota potoka,
s modrim oblacima utopljenim u njemu,
mogla oplemeniti prolaznost života.
Možda bi i slikar
što mu mašta lebdi u nekom dalekom selu,
obavijenom harmonijom,
usnuo u okrilju bajkovite jeseni,
tamo gdje duše godišnjih doba osmišljavaju novi početak
dok ribarske mreže hvataju zalazak sunca.
Usprkos neobičnostima takve spielbergovske jeseni,
ona bi se svidjela čovjeku
kao način bijega od stvarnosti i pronalaženja,
bar privremeno, mira u samoći.
Lagao bih kad bih rekao da volim kišu,
ali vjerojatno još nisam doživio onu pravu
u čijim kapima nastaju slikovite boje jeseni,
gorke poput suza, proplakanih zbog prohujale ljubavi
i postojane poput savršenstva života.
Možda tajne jeseni i nisu važne
ni da li je ona šarena
ako kiše mogu isprati tugu i čemer naših života
i ukloniti apokaliptičku viziju svijeta.
Dok razmišljam o jeseni, ona prolazi kroz mene i odlazi
u gradove, sela, na planine i rijeke,
a ja ponosno pronosim uspomene na njenu raskoš.

Ivan Gaćina