Povici iz močvare
razdiru noć
dok sjene prošlosti
preko polja
nad urlajućim grobovima
plačući
nose svoj dah
Stari hrast sanja
svoj stoljetni san
i klanja se ka rijeci
koja je gasila
njegove boli
i skrivala
njegove tuge
Noć je gluha
šuti
ne diraju je boli
takva je
puna strahova
očaja
nada i briga
mržnje i grobova
samo utjehe
u njoj
nema
So takšne noči, brez utehe in upanja. Močna pesem.
Lp, m
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: DragoM
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!