Ima nešto od ljepote cvijeća u tom podneblju, prirodi, u položaju luke, kamenu i nebu koje moru daje pravu aromu. Nešto u raspjevanim i razigranim talentima, ali i u fizičkoj ljepoti ljudi. Poput botaničkog slikarstva, poput šarenog platna hippyja i njegovih ružičastih polja, zelenih rijeka, narančastih stabala na purpurnoj ili ljubičastoj potki. Skromni cvjetići smilja, mirte i lavande bude urnebese senzacija.

Priroda se to podsmjehuje našim kanonima, estetičkim definicijama, našem iskustvu koje uvijek vodi raščlanjivanju, analiziranju, sintetiziranju u Istinu. A onda nas samo grm lovora što probija iz kamena, svojim mirisom pokoleba.

To prelijevanje neba u more rađa život i oblikuje ga prema sebi – ljepote svih nijansa rađaju ljude. I nigdje toliko ljepote i strasti. A ta strast na svaki poremećaj ravnoteže reagira, a kako bi drugačije, nego strašću. Nekad intervencija te strasti u poremećaj unese sklad, a nekad njezina nemoć da ravnotežu vrati rezultira razaranjem tog tkiva poput tektonskog poremećaja. A sve u silnoj želji da se zadrži sklad.

Mlaki gradovi čiji se mlaki ljudi ponose poslušnošću i organiziranošću, kojima su svi detalji života uredno posloženi na police i u ladice, koji vole i mrze mlako, ne razumiju.

Split je drugačiji. Posjetit ću ga opet. Da očistim pluća od panonskog smoga. Da se nadišem.

saraivor