Bio je to sasvim običan razgovor sa poznanikom.
Hteo sam da ga pitam ali nisam mogao ili sam žurio;
i on je žurio, bilo je kasno ipak ostadosmo da prozborimo koju o poslu,
koju praznu reč o politici, kladionici te ne stigosmo
da razgovaramo o velikim temama, budućnosti, brzini svetlosti
senovitim obalama, ludilu obesne rulje, prolaznim gužvama.
Hteo sam da ga pitam šta njegova sestra studira
ili je studirala, da li je završila, da li se udala ?
Gledah je onomad gde igra u zanosu - nije znala
da neko posmatra prikriven iz senke -
kako joj mladost šiba iz svakog pokreta ...
Pod mesečinom okupanim blistavim planinama i jasnim nebom,
širio se dah proleća, topao, oštar i nežan poput majčinog krila.
Tandrkanje poslednjeg zadocnelog voza se gubilo u divljini
na skromnoj stanici nakon jednočasovnog opraštanja i pira;
hteo sam da ga pitam i … kuda sve naše mladosti idu?
Ali pitanja je zaustavio sivi granitni oblak u mojim mislima
dok se rastajasmo, svaki na svoju stranu u slobodu noći.
Da željno prigrlimo samoću, jedino ona još nam, treba ...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: dejanivanovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!