dugo kiši u modrim brdima
sučelice sjedim
nad koritima tvojih

isplakanih očiju
nad proteklom rijekom
čekam novi žubor
vodu buđenja prvih nota
zaspalih negdje na izvoru
gdje srce je
prvi put voljelo
ne znam koliko je
duboko u vremenu
ta šutnja ogoljelih šuma
i nevinost koja je
u mojoj glavi ostala kao poj
s tisuću mogućnosti
dugo kiši u modrim brdima
iznad naše kolijevke
znam da malo smo
imali vremena
koje se nigdje ne zaustavlja
a ti ipak moje puteve
nazivaš zabludama
i negdje usput nestat ćeš
kroz žuta žita
ili kroz žamor gradski
za tobom plovit će moj glas
za tobom jednoga dana
uzalud ću ući u tramvaj
kod katedrale kad se
nekome u meni nasmiješiš
iza nekog prozorskog okna
i ugraviraš srce
u moje čelo s kojeg će ga
nehotice sklonuti nečija ruka
i izbrisati viziju i našu vožnju
koja se nigdje
ne zaustavlja

mirkopopovic