Otisci koje ostavljamo iza sebe

kao slapovi jeseni bujaju u orošenim ogledalima.

Svaki slijedeći korak je kao lišće koje otpada

i sa sobom nosi završene krugove života.

Otpali cvijet napušta majku – odlazi u razgradnju,

za vrijeme utrnulosti traži novi identitet.

Oblaci se svlače do bjeline. Tako su lagani

da smanjuju težinu koja raste u nama – kao nijemi vihor.

Mlake se smiju suncu koje postaje sramežljivo.

Zraci se utapaju u blatnoj kupci – jednom će postati prah.

Prolaznost je dio nas.

Mi smo dio prolaznosti.

Krugovi na površini jezera su meditacija sanjivih pataka,

u nama bude valove; gdje se nešto započne, tamo se i završi.

Otisci koje ostavljamo iza sebe samo su mozaik vječnoga žuborenja.

Jure Drljepan (JUR)