Klas po klas, pjesma po pjesma, ašik po ašik - ljušći se, a

žuljne ruke domaćina isipaju

sepet po sepet zlatnih polugica u pun koš žita.

Oko ponoći biva sve gotovo.

Puna je avlija bijele peruhe.

Cure su na nogama,

otresaju sa odjeće kukuruzovinu i svilene niti,

nabiru i podešavaju dimije,

popravljaju kragne i dugmiće na svojim bluzama,

samo da izmame momačke poglede sada u stojećem stavu.

Mirišu varenjci.

Domaćica skida s veriga i ognja bakrač pun varenjaka - mlječaca,

iz kojih pršte mljekaste kapljice.

Biraju se vreli varenjci, bez ustručavanja,

svatko po dva-tri, zaslađena solju, u slast obljubi.

Pale se fenjeri.

Svatko kreće u svom smjeru.

Starije žene zivkaju cure koje su pod njihovom brigom došle.

Kreće se mrakačom i kaldrmom, i

puteljcima - prečicama preko njiva.

Mjesečinom okupane noći tada su znale biti najljepše. 

Momci ispraćaju svoje simpatije.

Dogovaraju svoje sljedeće viđenje,

sutrašnju večernju ljušćidbu, sjemenjenja i ašikovanje.

Počinak čeka. Sutra treba raniti.

Novim danom sve ispočetka s okusom jeseni.

Kemal Ljevaković