Noć je uveliko.
Uštapsko rumeno lice se pomalja iza brda.
Fenjerski romantični svici pilje.
Niska djevojaka okružila kamaru žita i
na njoj svitu momaka, u avliji, pod vedrim nebom.
Perušina šušti.
Priča se. Svako sebi sagovornika nađe.
Šaputanja. Kikoti i grohotna smijanja.
Popijeva se.
Motre se momci i djevojke. Očijukaju.
Licem u lice su.
Prestrojava se svako svojoj simpatiji.
Svatko nastoji iznuditi pažnju svoje dragosti.
Biranim riječima i pokretima prilazi se u blizinu ašika.
Ašik-udvaranja započinju kako ko i svako na svoj način –
tu nema pravila, osim da se u pravilu razgovori vode potiho
kako ih samo dvoje može čuti i uz obostrane smiješke,
iskazujući dragost i nešto osjemenjeno lijepo po duši
s okusom jeseni.
Kad fosil proklija - Jesen rana u poznu dospijeva,
nutarnji put po iščezlom je,
osjemenjena, dâvna, ne bitiše više nigdje,
samo se čuva znamen srcem grafita,
sjetno, okus jeseni iz duše fosila klija.
"Perušina šušti..."
Ooo, kad se samo setim! Koja divota!
Šteta što današnja (uglavnom urbana) omladina ne zna o čemu se zbori.
LpM
Šaputanja. Kikoti i grohotna smijanja.
Popijeva se.
Motre se momci i djevojke. Očijukaju.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Kemal Ljevaković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!