Žetva je u jeku.

Zlate se polja.

Ševar svaka zlatne jezike plazi, pa ih povija i

gizdavo njima treperi na toplim jesenjim povjetarcima.

Šušti suha kukuruzovina,

reže po oznojenim rumenim licima,

bijelom vratu i djevojačkim mišicama.

Otkidaju se žilavi klipovi u

velike sepete berače i

snose u kolske lijesove,

što iz polja kreću volovskim sporohodom,

ka mahali,

cvileći pjesmu rukavaca ulazeć u domaćinske avlije.

Djeca, radosno skaču na pune lijesove i

sretnim nogicama izgrću žito.

Lijes po lijes, do u predvečerje, u

avlijama po velika kamara zlatnih poluga

umotanih u bijele odore, svilom zakićene.

Zovu se cure - ljušćilje po selu, i iz drugih sela.

Gdje su cure tu će biti i momci.

Treba žito sklonuti čim prije. Pokisnuti ne smije.

Smiriti ga u koš s okusom jeseni.

Jesen rana u poznu dospijeva,

nutarnji put po iščezlom je,

osjemenjena, dâvna, ne bitiše više nigdje,

samo se čuva znamen srcem grafita,

sjetno, okus jeseni iz duše fosila klija.

Kemal Ljevaković