U noćnom pejzažu, porivi -

prizivi duše, ko okamenjeni svjedoci i sjećanjživi,

kontrastvuju refleksije,  

stazama mojim ponicale sjene.

Promemoriji, moji (oda)zovi, Pramajci, 

svetoj svjetlosti - dram jezika dram zlata zlati,

dobro došla za umorno srce i crno-bijele slike 

ispod grijeha i mozaik prijateljstva... suzama treba mati!

Testament sam - Tvoga eha - Prasak,                                                                                                

što je u progovoru srceslovarice i slovoznanstva 

u vrste riječi uvrstan, i svekoje nizove riječi... 

ožiljci su - dječije ospice moje.

Na razmeđu vremena, zemlje i neba -                                                                                                  

mraka i svjetla, na kraju ili početku                                                                                                     

jednako je jednako - između kolijvke i lijesa -                                                                           

krugosvijet je - jekin i nad sudbinom svakog trena.

Vrijeme je bilo, za epitalam, zlatnopirsku pjesmu našu  

krezubi osmijeh što suncem biva,                                                                                                     

licem u lice danas u sutra izbiva -                                                                                                 

samoću, dekadencu i u samrtna svitanja me okiva.

Kemal Ljevaković