K'o išareta znak mi.

Svjetlina. Daleka.

Utihnula noć.

Žeravica nebom razasuta,

srcem treperi i

sija nutrinom duše.

Zanosima me odnosi

u toplinu noći,

ispod grožđa, na klupi,

poljupce mijenili.

Poljupce mijenili,

slatkim crnim biserima.

Praznina neba silazi -

jedna po jedna - zvijezde popadale i

na jednu se žeravica svela.

Klupa polomljena.

Svehla loza.

Noć. Besana. Duga.

Teško se iz nje izlazi. Ipak, 

Od jutra do u sutra,

pješke srećem,

životopiSne: crno-bijele slike,

dušom ih listom premećem.

Vrijeme moje, u bremenu života,

što se drhtajima ogrće, studen živi,

izmiče, preinaci seli,

u početak novi, skončati želi.

Kemal Ljevaković