Jutro se pretače u prijepodne. Toplo je sprva lipnja.

Sjedimo nas dvoje na balkonu.

Pijemo našu jutarnju.

Samo pokoju progovorimo, o tome:

kako smo spavali,

jesmo li nešto sanjali,

kako je bilo jučer,

šta bismo trebali činiti danas, sve

tehanluk priče, što svakodnevno traju potehanluku.

Zlatnopirsko nam proljeće istječe.

Miluju balkon krošnjaste mirisne grane lipe,

što bješe koliki dobar prut kad tu je zasadih.

Ocvala je. Miruhom je rodila.

Malo-malo pa na nas dahne i avlijom cijelom.

U tren, u njeno okrilje na dvometar daleko od nas,

doleprša golubica -

lijepa, beharli obučena, graciozi stasom

vrcavi glavom izduženim vratom

treptaji ôkā zvjezdano sjevcaju, kao u misice.

U tren-trenu, dolijeće i gordoviti golub.

Salijeće je, sad sa jedne - sad sa druge strane,

guguče i povija se klanjajući joj se,

unosi u lice pokazujući svoje odore i šare oko vrata i

krilnim krilima se ko zagrljajima razmeće.

Ona se izvila.

Izdigla svoju mladinsku ljepotu,

pa pravo gleda u nas -

bi li da se stidi, pita se i ona i mi.

A zavodnik, u zanosu, nas ne primjećuje.

Od uzmicanja do primicanja,

poskakuju s grane na granu a

sve jedno-uzdrugo se svijaju,

kljunljubakanja razmjenjuju - slasti ljubavi -

Svijeta spasi!

Gracija i Gracijan, na grani i terasi.

Kemal Ljevaković