Htjedoh, na Ha-Ha poetvagi biti

njegovim meritumom k’o givit (mislim)

teškim s jedne strane - i njime potirana

na drugome tasu urušena duše moje hrana.

„Staromodno pjesme pišeš“, vagnu (Ha-Ha).

Da pogledam, nad stihove ja se sagnuh,

al' tako dušom dišem, iz nje stihom selim

pred vas - šta ću? - sebi velim.

„Riječ ti riječ traži, tako modno nije“, opetova Ha-Ha.

Velim: siromah sam, samo tralje dušom nuđah,

gola na oštrome hridu iznemogla k’o izostala roda

ne doseže Sonetnim otocima gdje se gnijezda moda.

„Da ne razumiju piši, prozom stihaj,

ma fikcijaj!

Biće neka pamet da to shvati,

za sve druge, ne haj.“

Tako, na moćne tasove Sonetnih otoka,

demode tragove duše moje -

siromašne arhipelage, mećem,

nisu lage, i sa sobom se opet srećem.

Kemal Ljevaković