Zadihanih zvižduka znam svaki udarac,

glas koji se vraća, dotakne tvoju preplanulu

kožu, osjećam miris: vanilija, suvi pijesak,

znoj i dah, vjerujem u svako podrhtavanje

koje zavibrira, koje će se uskoro roditi,

među žamorima indigo boje gradi pjesmu,

samo u vjetru zapisanim jezikom.

Propovjed sa odmakom dana, kada

pokušava da zaboravi tijela u slobodnom

padu, ruka koja drži moju, u mrtvom cvijeću

traži miris tamjana, kada te dodirnem,

nastavljaš svoje putovanje, gazeći slanu vodu.

Popodne ima oči majke, da vidi oblačan dan,

ne mogu da ih imenujem, jer više nemaju lice,

oni koji nastavljaju da traže, iza zalazaka

sunca još uvek vjeruju. Još uvijek vjeruju!

Još uvijek, bosiljak i kada je suv miriše!

(Zdravko Kokanović Koki)

Koki