Dan u dan se pretače,

večeri u jutra, i sve tako

sutra u prekosutra se rađa i mijene se

neminovno u danas, ko klica i sjeme.

Svaki dan je (ras)korak, i u meni -

budućnost i prošlost se samo sreću,

dodiruju se, mile i razmeću -

mene u sjenu.

Vječnost smeću, tkajući je (po)rađaju, tako

što nema prošlosti koja nije bila budućnost

i neće biti budućnosti koja neće proći,

i nema trunke stanke, ni meni.

Na odru leže svi moji budući dani

sami, misle samoću prošlu, pa se

u samoći misli same nameću, kako se

budućnost i prošlost samo nadmeću.

A ja bih ka proljećima i bijelim snjegovima,

ne prošlim, što su mahatme moje sjene i

što na odru čekaju mene, no

za onim što zastadoše u mome vremenu.

Kemal Ljevaković