Između sumnje i nade
noć me ustaje, prepuštam se
zimskom zavijanju vjetrova
glasovima sudbine što huje
pustopoljinom, jesam li
uronjen u varke ili u
obećanje
Umjesto odgovora vid mi
surovo zasipa suton pa pitam:
nešto neznano i neiskustveno
besprizornu suzu
sprema li
Ustajem u liku pretka, on u meni
pjeva, on miriše na proljeće
on se ulijeva u moje obraze
jer vjerovao je nekada da bol će
životu dati vrijednost
uplovljavanja u zajednički
sretan san
Između sumnje i nade, obećanje sprema sretan san - divno!
„noć me ustaje“ – odlično poigravanje riječima, noć ne budi, ona je djelatna, živa.
Hvala, sara, što čitaš i komentiraš. Veliko mi je zadovoljstvo.
Srdačan pozdrav,
Mirko
Hvala, Svit.
Ugodan dan i
lp, mirkopopović
Pesem, ki prisluškuje zunanjim prizorom in še bolj notranjemu glasu (prednikov), vprašanja ostajajo neodgovorjena in zato vabijo bralca, da sam išče odgovore ... čestitke,
lp, Ana
Hvala, Ana, za izbor i pažnju.
Srdačan pozdrav,
mp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!