Koračam život - iznova -

dokučujući smisle svojih koraka sijedih snova.

Od jezika do srca put je dug,

sreća moja i spas mi tamo vijuga, do svodova Tvojih duga.

Sjene svoje zasijavam -

u odraz i trag moj, bih da dosegnu.

Tako su mi blizu, bljesnu i 

u iskorak mi moj uvijek pobjegnu.

Zastadoh, daha da uzmem. Duboko. Umoran.

Na rubu. Svom. Sam. Razmišljam.

Bdim rasanjenu noć mjesečinom razasuta.

Zrcale mi svjetla Tvoja u poglede iz praznoga srca.

Nadahnuće novo čekam

ispražnjenom dušom

tražnjom ovisan.

Tražim i molim. Te. Nesan.

Ali, tu mi um zastaje.

Doziva se iz izvan pameti.

Stojim s kamenjen i sa ruba stijene

gledam praznim pogledom u kojem

nema hladne moje sjene.

Osvrćem se. Zatečen. Ugledah!

Nema ni mene! U ovovremenu bijah

k'o kišna kap i more, u trenu,

kada kane, i nestane.

Na kraju se je, ili se je na novom početku, svejedno je,

kada se Sunce ili sa sunca zdjene,

zapisi ovi neka budu mi -

ponicale sjene ili otvorene moje zjene.

Kemal Ljevaković