U pupoljku drenovoga cvijeta tiho čekaš,
rastežeš se u korijenju stare lavande.
Preko stijena prelijevaš svoju milinu,
rijeku koja miruje, teče, talasa.
U laganom trku srninih papaka
režiš snagom ljute lavice.
Ježića, divljega kestena plod
čuvaš pred dodirom mraza.
Razigran leptir i radišna pčela,
cvrčak što cvrči … sve to si u ljetnom danu.
Pjesma kosa koji lopovski srče nektar
i izdanak loze koji nudi plod.
Svojim užarenim očima
pališ svemire satelita
i na maglovita polja svjetlo donosiš.
Tvoj smijeh grije oštećene zidove
dok ih slažeš u visinu
u siguran dom za sve.
Svaki tvoj otkucaj srca
grli gladne i umorne brige
da utješene zaspu.
Na vrhuncu svojih snova
sva iscrpljena daješ se vjetru da te odnese.
Da propuše, razmrsi, počešlja …
Sve što jesi.
Da bi se opet probudila
među djetelinom i klasjem
i čvrsto pogledala lisici u srce.
Među njenom dlakom napipaš
onaj prisni vonj same sebe.
Ili je to možda srce vučice?
Prije nego li se uputiš dalje,
otreseš svoje sjemenke …
Život bi zanijemio bez tebe.

Jure Drljepan (JUR)