Volimo se život i ja
Volimo se strasno
Do poslednjeg daha
Do poslednjeg damara
I to je ta ljubav prava
Neprolazna
Kao u svakoj ljubavi
Često smo posvađani
Život i ja
Iznervira me uticaj
Koji moj život pokupi
Od spolja
I donese kao nemir u naš mali stan
Danima se svađamo
Uporno želi da ide poznatom trasom
Ja želim da stojim
Da ostanem na mestima koje oboje volimo
Tvrdogavo ljubomorišem
I teram ga od sebe
Naljuti se on
Danima ga nema
Izjeda nas čežnja
Nedostajanje
Jer ipak se volimo
Život i ja
Nađemo se nad mrtvim psom na ulici
Nad ubijenim , posečenim drvetom u parku
I plačemo, plačemo dugo i očajno
Bolno jecamo nad rakom
Nad grumenjem zemlje
Nad svežim grobom
Ljubimo se tad gledajući se u oči
I opraštamo jedno drugom
Sve zajedljive i grube reči
Kada se vratimo jedno drugom
Plačemo srećni grleći
Drvored pored reke
I sva gnezda ptica u njemu
Svesni u kratkom trenutku bitisanja
Da ćemo jednom zagrliti nebo.
Poetikom ogrnuta zagledanost u sebe, u svoje vizije, u neizvjesne i izvjesne rastanke, u svrhu svojih pregnuća i tzv ljudskih nadanja.
Srdačan pozdrav i lijepe želje, draga Milena:)))
Milena, ne svađaj se sa Životom! Radije ga voli, jedan je, jedan i jedini.
Dobra!
LpM
Dragi Mirko, uvek se pitamo... Valjda nam je takva sudbina... Mnogo hvala na čitanju i osvrtu, uvek se radujem tome.
Lp Milena
MAKI, svako od nas se povremeno posvađa sa životom... Zato što ga mnogo voli :)...
Hvala ti.
Milena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milena Vučković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!