Glasi potonuli. Vlastita me ruka
šutnjom vodi niz pločnike

Riječi sam gotovo zaboravio
osim ovih: Je li ovo
doista moj grad?

Neosmjehnuto  i besciljno
milijun lica promiče li i teče li
s prorijeđenom rijekom
automobilā kao s tajnom
apokaliptičkog, zabranjenog
pa zaboravljenog filma

Gdje si zapravo, Veličanstveni
trčiš li, tako sitan i nevidljiv
za mojim sablasnim koracima
koje prenosim u bogomolje s nemirom
se mimoilazeći?
Gledaj me, Nedodirljivi
dok unosim lice u beživotnu
zidnu sliku? Ne, ne znam
više na njenoj teksturi tražiti
osmijeh, niti javljanje
trenutaka na izgubljene
snježne obronke i radosti
što izviru iz pitoresknog seoceta
niti želim zaplivati u „duboka“
biblijska proročanstva
koja vječno i uzaludno iščitavaše
milijuni i zbunjeni i ushićeni
hukom i bistrinom Isusovih riječi

Nečija je misao zabludnjela(?)
a ti si, s tim u vezi, Maestro
sa svoje strane vremena
iz svoje pozicije vrednovanja
ljudskog roda podcijenio njegovu
izdržljivost, a možda se taj
Homo sapiens „u meni“
jednostavno vara, Vladaru
jer s naših prozora
ne prepoznajemo budućnost
bez neosmijehntih buđenja
ali glasnih Zbogom, jer
ne zaboravi – umrijet ćeš i ti
jer i naša Slabost ima
(drukčija od tvoje virusne)
vrijeme trajanja

mirkopopovic