Zadnji dan siječnja donio je jutro sa snijegom. Ako se i ne zadrži, barem će ostati podsjetnik kako bi zima trebala izgledati.

Krivnja izjeda čovjeka dugo poslije smrti tog nekog. Nerazjašnjeni odnosi i postupci? Neriješeni računi? Neizgovoreni oprosti? Možda se sve samo svodi na krivnju zbog preživljavanja njegove smrti. U krajnjem – preživljavanja smrti općenito. Ulagujemo li se mi smrti tim osjećajem krivnje ne bi li nas zaobišla još eko vrijeme? Pokazujemo li joj argumente te naše želje jer evo, mi smo spremni za apsolutnu istinu  - priznajemo sve što dosad nije bilo ili nije htjelo biti osviješteno kroz moguće prihvaćene pojavnosti?

Nakon bliskih susreta sa smrću slijedi period „žalovanja“ za pokojnikom, a uistinu, period oporavka preživjelog. U tom vremenu dirljivo smo svjesni svoje kratkotrajnosti i nesavršenosti, a što kroz žalovanje postaje jačanje vjere u istinu, blagost prema greškama drugih, prihvaćanje tuđih i vlastitih manjkavosti karaktera.

Svaki dan budimo se zahvalni na novom žetonu života u rukama. Uz prvu kavu prevrćemo ga prstima, osviješteno se pitajući koliko ih je još ili je on posljednji, onaj koji će zabraviti vid? Ili možda postoji samo zato da nas podsjeća da smo i mi žetoni i da igru ne vodimo mi? Jesu li ti žetoni nagrada za naše žalovanje ili novčići za oči?

Obred s kavom je dovršen, zaključavam vrata stana i odlazim na groblje majci zapaliti svijeću, čvrsto stišćući svoj žeton u dlanu.

saraivor