Teško joj je kad ju vidi nervoznu ili ljutitu, kad zagalami na svoje dijete bez velikog razloga ili kad grubo barata suđem oko štednjaka. Ispuni je neka praznina i osjećaj da samo pokušava sakriti tugu, ne dozvoljavajući suzi da okrupnja. Kao da fizički - jačinom glasa i čvrstoćom kojom te lonce prima i spušta – armira betonski zid između svoje nutrine i svega izvanjskog. Pa i nje. Osjeti se nepoželjnom, kao da je zavirila nekamo gdje nije smjela.

Tad joj pogled utekne s njezinog lika na vlastite ruke jer bi on mogao odati njezinu tugu, a koja bi samo produbila bol ove druge. I onda se kao zagleda u te ruke koje ni ne vidi jer joj  svu pozornost odvlači lupanje srca. Samo dugo vrti prsten na ruci, tek toliko da joj se ruke ne razdvoje i izdajnički ne opuste niz tijelo. Potom desnom primi naslon stolice, lijevu osloni o stol, naglo se digne ne gledajući ni nju, ni djecu i odlazi uz izgovor da se, evo baš sad, sjetila da mora još nešto kupiti u trgovini, a ubrzo će zatvoriti. Idući prema izlaznim vratima, čuje kako joj kaže da ova njihova trgovina radi nešto duže. To izgovara tonom lišenim svake emocije da se doima normalnim, njoj za utjehu, da povjeruje da je kod nje, kod njih sve u redu. Tu igru pogledima i riječima igraju već dugo.

Ovakve situacije pri posjeti kćeri nisu česte, ali uvijek su bolne. Kad se vrati u svoj stan, ne može ne-misliti o svemu tome. Kako zna da neće moći brzo zaspati, uzima neku od knjiga koje inače nikad ne bi čitala, pogledom prelazi preko stranica teksta, prisiljavajući se da poveže odlomke u smislenu cjelinu, a čiji je sadržaj apsolutno ne zanima. Ovo čini jer se nakon sat-dva ipak zamori i uspije nekako zaspati, a uvijek s mišlju da će možda opet, u snu, kao što joj se često događa, čuti njezin smijeh koji prsne i širi se, ispunjavajući sve kutke prostorija, osvjetljavajući namještaj, knjige, zidove sa slikama i prozore spuštenih roleta. Možda taj san dođe i večeras.

saraivor