Neke usamljene večeri trebalo bi naprosto preskočiti. Ti posni sati ne obogaćuju nas, ne donose mir, a da ih preskočimo, ne bi nam nedostajali. Mogu oni biti provedeni različito, ali to ne bi promijenilo njihovu suštinu neživljenja tog vremena.

Možemo se mi zavaravati udobnošću omiljene fotelje pogleda usmjerenog prema televizoru. Možemo taj pogled preusmjeriti i na knjigu koju smo kupili prošle godine ili na onu koju smo dobili kao poklon za rođendan prije četiri godine, svejedno je koju jer ih od tada nismo ni primili u ruke. Prazninu možemo pokušati ispuniti i listanjem albuma s fotografijama, onako uz čašu dobrog vina, kako to u filmovima biva.

No, bilo koja od ovih patetičnih varijanta samo će naglasiti tu usamljenost i to naše odsustvo u sudjelovanju u životu koji, eto prolazi jer sat na navijanje besramno kuca. Možda je ipak rješenje otići na spavanje i drogirati se snom. A i dobro je što je u spavaćoj sobi sat koji ne kuca.

saraivor