Ti ne slutiš lepa i slobodna ženo
posestrimo moja,
šta su mi dragoga moga oči strašne i strasne:
Ogledala moja u kojim sam žena,
Jedna za Jednoga.
Ti ne znaš ni šta su mi njegove ruke!
Mučiteljke i isceliteljke,
vajaju me u stid i slobodu
dodirima mekim i plitkim po koži
i dubokim i bolnim do ispod mesa,
do ženske srži
i kosti.
Ti, sestro moja po sreći i bolu,
ne možeš znati ložnice tajnu
kako me divlju taj džambas kroti
kad mi se na rodne bokove baci
a ruke zavuče u ustalasala nedra
pod kojima srce uz njegovo srce
u ritmu istom i kuca i staje.
Nisam ti rekla
ni kako moj mili muziku stvara
kad sva sam samo ženska lira
po kojoj sobom nežno prebira spore sonate
i brze marševe u ritmu ode,
valcere života i preslatke smrti,
kad igrom oživljen novi život daje.
To se ne govori nikome sem sebi
šta mi je sve moje taj silnik klonuli
umoran i drhtav
kad mi glavu spusti na smireno bedro
sav nežnost i šapat
ruku mi na trbuh (posed posejani)
a ja samo dišem
duboko
za dvoje
Sad znaš sestro moja šta mi je moj čovek.
Nemoj!
Tebi je potvrda zavodničkih moći,
Tek jedan u nizu
(znam đavolsku stranu našeg ženskog soja)
bićeš iskušenje (znaš slabosti muške)
prolazno ludilo
i njegovo gorko zaludno kajanje:
mene neće proći dvostruka izdaja
jer ti si mi sestra a on mi je život!
Sad znaš ženo...
Nemoj...
nenamiljanovic