Novi dan puže iz zore,
spavao je u jarugama,
porodio se iz mraka,
tu ga i košmari more.

Pruža se preko grebena,
gdje više ne vidi ljude,
potok teče, šuma šumi,
čuje ptice, riku jelena.

Prazni su gradovi, ceste,
vuk se klati po dolini,
u tv tornju gnijezdi svraka,
zuj vjetra bare mrijeste.

Budi se znojan, pun straha,
propne se iznad kućâ, sela,
je l' istina što je snio?
Čeprka ljude iz praha.

Tko će loviti sunca tok,
tko će sad svjetlost slaviti
s pjesmom u riječi zvonkoj?
Il' će pjevati trava sok?

Zar zamire smijeha zov,
zar poljubac usne gubi?
Kamo li veselje ode?
Hoće l' se srušiti krov?

Putem snova će doskora
dan što s čovjekom liježe,
dok u sumrak on pogleda
sjaj žmirka iza prozora.

Više, sve više ih sije,
svjetlošću se odjenu dol.
U ništavilo klizi mrak,
oganj se bukteći vije.

Tko je ljude skrio u mrak,
već sav dremljiv on se pita,
pa smiren u krevet leže
a plamen suknu u zrak.

Jure Drljepan (JUR)