na klizavu površinu stola
netremice me gledajući
otac spušta netom pročitanu knjigu

priznajem
ne pitam se tko je maestro
iz čijeg kista izviru
krhki kristali očevih očiju
koje me gledaju
i suha grana bajama iza prozora

čiji je san u daljini iz koje rastu
i zaboravljaju me
ostarjele šume
ne pitam se jer želim dohvatiti stranice knjige
koja se lista i raste u očevim očima
puštam za njom ruke u njoj su
prva vrela u njoj su vesla i svjetionici
krupna slova i crne riječi s kojima
brzo prolaze slike svijeta
u njoj su neozvučeni versi i neki
nasmijani dani
što u trenu
s jatom ptica prhnuše
u prohladno
sunčano popodne

mirkopopovic