pogledam jutros kroz prozor

a vani sve sivo tmasto tmurno

ni kasno ljeto ni rana jesen

bezbojan pejzaš

baš htjedoh onako epski opandrčiti po danu

al' prsti samo bi pjesmu

pa zažmirim

bablje ljeto

pauk caruje između dviju vrba

a nakon što je sve od sebe dala šuma će

zimskim snom čekati novog slikara

to mi se učini nekako tanko

i upitah se je li ovo uopće pejzaž

jesam li ja dio njega

ili je on u meni

(o Matoše, pet ti)

pa daj zagrebi malo

javi se D-mol

a uspomene

i  iskoči slika nekog

davnog gledanja

kad sidra su već bila spuštena

pa čežnja u očima

i slučajan dodir nogu u vodu

(ili su to bile alge)

a  more se mreška praćaka smijulji

i ništa više

ah ta sidra

danas neće biti ništa od pejzažne pjesme

sve mi nekako vuče na ljubavnu

saraivor