Stranac je jutros zaspao u tebi.

Gledao si u nebo bez kože

i dan bez vida.

Ne broj svoje strahove na prste,

polomio si ih dok si onanirao

nad slijepim tratinčicama.

Dragi moj Pessoa,

nitko nije tako prirodno bivao

kao ti.

Sa sestričinog groba čupam crnu travu

tamniju od tvojih sjena.

Tko kaže da si bio pjesnik

kad u mom grkljanu izgovaraš strah?

Sumanutog sam te ljubila

u pustinjama crnine,

a sad 

dišem s tobom kroz korijenje

jer dijelimo komoru istoga groba.

Dragi moj Pessoa,

mi smo u kolijevci znali

okus naranče 

i nesanice.

Jedna noć.

Pet noći.

Trinaesta noć.

Milo je meni tvoje ludilo

jer iz njeg' sve kreposti krvi

dragocjeno nama dolaze.

Pessoa,

Pessoa,

Pessoa.

Djetelinu s četiri lista

pojela sam za večeru

i postala 

tvoja udovica.

nikita