žao mi te je...
...zbog svih mesta na kojima nisi bila a toliko si žudela, planeta ipak nije toliko velika, niti život toliko mali i kratak da se ne stigne...a sada je već kasno, nema se više mnogo ni dana života pred sobom ni telesne snage za ono za šta nisi imala hrabrosti u mladosti...da ostaviš sve i odeš...sada više nemaš gde!
...i žao mi te što si živela kako moraš a ne kako želiš, ti jadna skitačka dušo, strašno je biti zakovan za jedno mesto i umreti a ne videti sanjane vidike i sva lica prirode, ne čuti glasove prašume i tišine pustinje, ne dodirnuti, udahnuti, liznuti...
... i što te nisu voleli koliko si volela, i što nisi živela sa kim si želela, onoliko koliko traje ljubav, dan, godinu, vek, vreme tu ne znači ništa...
...i što sebi nisi sada milosrdnija i bolja, bar za toliko da ti mlada duša oprosti ovu izdaju trošnog tela...
...i što si žena...a to nikome više nije važno...
...i što pišeš te bezvezne pesme...i njima produžavaš iluziju da si živa ...
...i što je ljubav negde drugde, nešto drugo, što se događa drugima...
...i što stariš...
...i što si se rodila i tragala...a nisi našla pola sebe u nekome...
...i što ćeš umreti...a bar da si vernik pa da se nadaš, da ćeš tamo negde, sresti ponovo nekog i biti hrabrija...
...i što kad kreneš tamo, tamo...niko ovde neće žaliti za tobom kao ti za suncem, kišom, travom, životom, ljubavlju...
...žao mi te je...
...žao...
OVO JE MENI OD MENE...(i nije pesma, već epitaf)