Ne vjeruj kiši
kada plače. Zamrznuta
krv u cvatu crnoga maka.
Ne vjeruj kiši
kada plače. Misliš
zima je, a rijeka izvire
iz tmine svoje bedrene kosti.
Tko će djetetu očistiti
život s obraza
i u grlo zadjenuti
bijelu zastavu? Očevi,
ostavite rat bogovima,
oni pokapaju nemrtve. Ne vjerujem
kiši kada plače.
Moje sjene protiv mene,
trn u prisjećanju na krajolik:
razroki putokaz,
strančeva ruka pod nebom.
Ne vjerujem kiši kada plače. Ne vjeruješ kiši kada plače?
Andaluzija pokapana
zlaćanom žuči,
med u Lorcinim očima. Tri suha cvijeta
u crnini za tebe, majko.
Krenimo ka Malpazi. Tmina i tama
u otkosu Sunca nas nose.
Putujem. Putujemo.
Putujemo licima grobova, borama
neba koje pod njima stenje.
Ne vjerujem ne
vjeruješ kiši kada plače, a ti
tijelo od virova dubina.
Crtaš svoj otok na litici razuma;
dvije kćeri što nad jutrom ječe
dok treća pokopana slatki badem biva.
Ne vjerujem ne
vjeruješ kiši kada plače.
Polegoh ko cvijet na zemlju
umorna od kapi među koracima.
Ima jutara kad mi treba POEZIJA više od kruha. Hvala ti.
Ugodan dan, nikita
Kakšno polnost nam podarjaš.
Hvala, Nikita
<3
le tu in tam v presledkih med tvojimi globinami ujamem kratek vdih
Andaluzija u suzama... Snažno i duboko odjekuje tvoja pesma, jecaj i krik.
Ne verjeti dežju, ki joka, se skozi pesem in podobe spreminja v medvrstični: ne verjeti smrti, ki umira ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!