Odvedi me daleko.
Svjetlošću ruku
razaspi me među grožđe dana,
među sok smokvi i naranči,
među zlatne mozaike disanja.
Blago puše vjetar.
( Moje nebo,
naše drveće.)

U tajni očiju
tvrđave stranosti,
obale sjena.
( Moja žalost,
naša samoća).

Iz dozrelih šipaka,
iz koštica,
iz mesa
mi curiš između prstiju kao vrijeme,
ljepljiva, gusta krv.
( Moja pitanja,
naša blizina.)

U ustima,
pod nježnom tankom kožom
rastapaš gorku sol riječi.
( Moj strah,
naše traženje).

Posvuda je podnožje tvojega tijela,
obala sazviježđa,
duboko, šutljivo
biće beskraja.
( Moja rođenja,
naše smrti.)

Jure Drljepan (JUR)