sniježi noćas
nad jasikama zebnje 
tvoje crno-bijele oči
stare knjige listaju 
s vremena na vrijeme skeniraš
poneku opskurnu zvijezdu 
što daleko cvokoće:
ne daj suzi – sve će stati
u mali kovčeg uspomenā
i bajke i pobjede 
i dah ružmarina u sumrake  
i stranputice i želje 

sniježi noćas

nad jasikama zaborava
tvoje ruke naseljava umor
htio bi znati jesu li te
na obrisima svijeta
jedne oči zaboravile
htio bi znati jesi li lišen svrhe
i onda kad misliš
da nada je bila tek iluzija
nad tim šumama u koje
sa uzlovima srca toneš

kao sitan srebren dažd

mirkopopovic