stišavanja oluje.

Ispred mene Ana Karenjina, žena vrlo živih osjećanja
kojima je potrebna hrana. Tolstoj joj dobacuje ja ću te promijeniti i
stabljike knjige, izbace iz sebe sjeme svog porijekla. Iz jednog gomolja izrasta
Ruska književnost. Mrači se.
Zagledana u ravnicu, Ana ustaje i bez kolebanja skače kroz prozor. Zagrlim
Tolstoja i šapnem,

opet si ubio onu koju si trebao voljeti.

Zajedno zaboravljamo na kišobran koji se cijedi u kutu
iznajmljene sobe, kad jedno ode

Drugo ostaje. Bespuće u rastrojstvu

bb