Pessoa
Dok spavam,
nosim lice smrti
koje zgrušava
mutna bol svijeta.
Tko će sa mnom posaditi
Pessoine edenske strahove?
Ubrzajte vrijeme
masovnim ubojstvima pamćenja.
Nečista sam i neočišćena su
moja vjerovanja.
Ne pamtim dulje
od jednoga urlika.
Između, tišine su nemogućeg.
Prenosim kamenje
ispod i iznad,
sjednem na Sunce
pa promatram
svoje divne grobove.
Gospodine, gospodine,
zašto otvarate kišobran
dok uriniram nad vama?
Zlatni tuš djevice
liječi sklonost parafiliji.
O, prokleti slavuji
opet se gnijezde
među kamenim mošnjama kiklopa!
Ptica koja leti nad čovjekom
doziva njegovu smrt.
Zato leti, leti malena sablasti,
moje je lice skriveno
duboko u tvojoj utrobi.
O Fernando, o Bernardo,
o Alberto, o Ricardo,
dođi, dođi moja ptico bez lica
da ludi budemo zajedno!
Fantastično. Bravo, Branka!
Čestitke za iznimno poetsko djelo, Branka!
Pesem, ki presega resničnost in jo s svojo simbolno fantastičnostjo odkriva na nov, ranljiv in izjemen način, čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 14. 07. 2020 ob 20:13
- Prebrano 523 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 225.07
- Število ocen: 12