ona se ne glasā bučno
njenom se prisustvu-kušnji
drhtavo otimam i tek
u riječi smještam
djetinje iskrice njenih očiju
nevine i čedne

ne zove me glasom
med prve čežnje želi da kušam
s dodatkom uzdaha
što prikradaju se i traže
toplinu mojih obraza

ona se ne glasa bučno
šapuće snove tek propupalih latica
nudi tisuće pupoljaka
na još djetinjim usnama

prije nego odšutim svitanje
čujem kako mi kroz prste
neiskoračivo protječe
pijesak vremena
začaranog u rajskom vrtu
neispjevanog pjesmom
uskovitlanom u tijelu gole eve
(s čijim se zanosom
u krhkoj bujici prvih izvora

ne mogu prijeći mostovi
između nektara i svanuća)

                               (Split, 1979.)
 

mirkopopovic