NOĆ NIJE ZNALA ŠTA JE JUTRO

Pitala me noć koje se ne sećam

ili se ne poznajemo dovoljno, 

njena tragična nadmoć i posebnost; 

 

kako se dogodi, to da mračne faze

prikrivam stvaranjem, motivišućim 

rečima i dubokim disanjem? 

 

Da li ću smoći snage da prestanem

sa ovim pisanjem;

na kolenima?

 

Kažeš jutro ali

ni ja ne znam šta je jutro.

Poželiš mi laku noć a ja pišem još,

 

još malo, ma samo još malo;

dobro, ako već sama želiš da ideš,

idi, idi rano, duboko u tu noć,

 

kojoj se bestidno predaješ ... 

dejanivanovic

nikita

Poslano:
13. 06. 2020 ob 17:23

Kompozicija od tri slike u koje se samo naizgled klizi bez suvišne boli. One su ipak povezane tek krhkim, visećim mostovima nad mračnom provalijom uma.

Pjesnik ne poznaje strah od gledanja duboko unutra, da poravnat sa samim sobom kaže:

..."idi rano, duboko u tu noć"...


Preferencija samoće koja pruža utjehu, ali i iluziju zdrava razuma pisanjem, to može samo pjesnik, čak i kada je na koljenima.

Dapače, tada mu je svaki stih krvaviji za jednu kaplju poezije više.

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

dejanivanovic
Napisal/a: dejanivanovic

Pesmi

  • 13. 06. 2020 ob 13:49
  • Prebrano 343 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 86.4
  • Število ocen: 4

Zastavica