Pitala me noć koje se ne sećam
ili se ne poznajemo dovoljno,
njena tragična nadmoć i posebnost;
kako se dogodi, to da mračne faze
prikrivam stvaranjem, motivišućim
rečima i dubokim disanjem?
Da li ću smoći snage da prestanem
sa ovim pisanjem;
na kolenima?
Kažeš jutro ali
ni ja ne znam šta je jutro.
Poželiš mi laku noć a ja pišem još,
još malo, ma samo još malo;
dobro, ako već sama želiš da ideš,
idi, idi rano, duboko u tu noć,
kojoj se bestidno predaješ ...
Kompozicija od tri slike u koje se samo naizgled klizi bez suvišne boli. One su ipak povezane tek krhkim, visećim mostovima nad mračnom provalijom uma.
Pjesnik ne poznaje strah od gledanja duboko unutra, da poravnat sa samim sobom kaže:
..."idi rano, duboko u tu noć"...
Preferencija samoće koja pruža utjehu, ali i iluziju zdrava razuma pisanjem, to može samo pjesnik, čak i kada je na koljenima.
Dapače, tada mu je svaki stih krvaviji za jednu kaplju poezije više.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: dejanivanovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!