došla bih ti
u neparnom broju kaplji
netom izdaždenih kiša,
pod kožu
suhu od čekanja
i tišina pješčane krvi
suncolika kuća
u kojoj gladujem
blaga je mojoj boli
i on za mene
bere voćke
pod prozorom što stasaju
ipak tebi
ja bih došla,
neprerušena u omaru
i čujnost vjernih voda,
poput nimfe
toga jutra
porođenih dojki
i bedara
neumirenih tvojom plodnošću
baš tebi ja bih došla,
izranjavana zalaskom
u godotovsku kišu,
mojom smrću
lice da mi ozariš
kad suncolika kuća
postane dom
zato tebi,
samo tebi
u svojoj kiši
mrtva
ja ću doći
Poslano:
12. 06. 2020 ob 09:39
Spremenjeno:
14. 06. 2020 ob 16:45
Izvini, ne da se izbrisati višak iz prethodne objave... :(
Hvala, draga Jagodo!
Višak ispod prve objave je nebitan.
:)
Pesem, v kateri se p. s. pretvarja v dež, kaplje, ki pronicajo k smrti, v kateri je združeno vse, kar je prešlo ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!