Ima nekog respekta, nekakvog teško izgovorljivog, podrazumijevajućeg poštovanja prema smrti.

Gledamo ozbiljni, bez riječi. Jesmo li tužni? Žalovanje uključuje osjećaje, suze, sjećanja, krivnju. Do maloprije i mi smo bili dio njegova života. No, on je sada tamo, a mi smo ovdje.

Zabezeknutost. Je li to prava riječ? Pa opuštanje. Samo toliko da osvijestimo da je on stvarno i definitivno - eto mrtav, a mi smo evo tu, živi. Dišemo.

Mrtvac je potpuna činjenica. Ne treba joj nikakvo pojašnjenje. Nije to više „on“ ili „ona“ ovakav ili onakva, s tom ili takvom prošlošću. To je točka na „i“ svega dosadašnjeg. Krutost i grubost suglasnika u riječima „mrtvac“ i „smrt“ samo potencira stvarnost: ovo ispred mene je „nešto drugo“, zapravo sve ono što nije „ovo“, što nismo mi. Još uvijek.

Sram i stid. Doživljava ih kao riječi dvaju sličnih, ali bitno različitih sadržaja. Sram je otvoreniji. Javan. Stid je intimniji. Samo njegov. To je trenutak osupnutosti koji generira krivnju.

O mrtvima sve najbolje!

saraivor