Naučila sam dovoljno
o intimi sazviježđa
i prstenju predaka,
o sluzavim algama,
što lome čvrstinu koraka
na lopatici mlinskog kola.
Naučila sam dovoljno
o fikciji slika, o mišu
što surfa po valovima Gugla
i otkriva famozna tkanja
u ćelijama kristala;
naučila sam dovoljno
o grickanju vremena
i tapiseriji (sve)mira,
što crnim rupama svjedoči
apsolutno postojanje ničega.
Sad znam da crna rupa
ima oblik beskonačnog
Ajfelovog tornja,
ali još ništa ne znam
o crnici Marsovog polja
i intimi žila,
što ni nalik nisu ovim
ispod stola,
na kojem dogorijeva svijeća
i hlapi moć pejotla,
što meksičku pustinju
presvlači u pariška svjetla.
Naučila sam mnogo i sad znam
da s tobom neću vidjeti Pariz.
Nikad neću napisati pjesmu
o boemskom slikaru na Monmartru.
Nikad se niko neće diviti
našem osmjehu u Luvru i nikad,
nikad nećemo istim pogledom
izmjeriti radijus blještavog kruga
i dubinu mraka, iza svijetlog ruba.
Nećeš mi pružiti ruku
kad s vrha krenem ka dnu
i možda ti neću uspjeti reći -
znaš, naučila sam se svašta
a o nama još uvijek ne znam ništa.