Krikom probuđen san
otvara novu stvarnost.
Izgubljen između,
stoji čovjek.
Nevješt, nespreman, sam.
Korak nazad nemoguć,
naprijed ne želi.
Stvarnost je košmarna,
nerazumljiva, bolno napuštena.
U snovima jasnije vidi svjetlost,
jasnije dotiče tamu
i krikovi su jasniji.
Letjeti, može letjeti,
razgovarati s pticama,
pjevati ribama,
visjeti na žici,
smijati se i plakati istovremeno,
biti promatrač i objekt promatranja
biti tu i tamo,
sada i u godinama djetinjstva.
Biti istrošen i p'jan
i biti u kolijevci
prepun života i ispunjen smrću,
biti dvoje u jednom tijelu
i biti sam.
Nevješt,
nespreman za samoću
koja krikom prekida san
teškog koraka
ulazi
u samotan dan.

Ljubica Ribić