Odlažem slike ali ih čujem
u njima još plove
zvijezde ugašene u orbiti
nad bijelim putom
niz koji sam joj nekoć
zelen od bilja jagode donosio
crvene kao njeni obrazi

Čitam joj razglednicu
iz Santa Barbare
iz grudi istiskujem smiješak
pa ga smiještam u nesvršene glagole
u sjene večernjih naranči
na našu klupu nad Kaptolom
kad bubrile su boje mjeseca
i njena prva bajka
sa nepunih petnaest

Sa osamnaest je plakala
jer je spašavala glavu
godine mladost
jer sam ispod točkova balkanskih
(devedeset i neke)
tražio plišanog medu i njenu
spaljenu lutku

Pod dalekim nebom troši
svojih nepunih pedeset
a ja joj zamišljam profil
ruku kojom maše
zemlji svojih predaka
i našoj ulici djetinjstva

mirkopopovic