Sutra je prvi dan proljeća. Vrijeme će svakome doći.
Na nekoliko krovnih greda zora probija nebo. Ustajem
Da zasadim orah u samotnom polju gdje je zakopan moj pas.
Sve je već zeleno. Razmičem mace. Ljubičice vire iz trave.
Kažem mu lijepo ti je ovdje. Pričam mu o vječnosti. Čizmama
Gniječim zemlju oko oraha i znam da nas lažem.
Svijet u kojem drveće plače, prazne ruke, psi umiru
Od srčane kapi, nedoučene misli, a ljudi izbjeglice, nije predmet
Pamćenja. U iluziji sam da bih mogla sakriti zarasline samo da ih nije previše.
Sklonost da saberem oblake i moć rasuđivanja u jednu želju
sam naslijedila od majke.
Čini se kako i tvoja raspuknuta sjenka konačno u meni jenjava.
Što je onda to čemu je u mojoj glavi tijesno?

bb