Ja postojim od samog početka,
kad vrijeme još nije teklo
neizrecivo dugo ideja o meni
spokojno je spavala u beskrajnoj tišini
zato još uvijek pamtim dan
kada sam prvi puta provirio u svijet u kojem sam rođen
Moj je dolazak bio popraćen euforičnom galamom
i odjednom je tisuće zvukova okupiralo moje uši
Prestravljen bukom svijeta u koji sam nespreman skliznuo
gorko sam zaplakao
Godine su prolazile
buka se sve više pojačavala
Blistave zvukove euforije
smjenjivali su potmuli tonovi očaja
Euforija i očaj pokretali su zrak oko mene
i stvarali vjetar
koji me često, prečesto
podizao s tla i bacao tamo gdje mu se prohtije
Postajalo je sve gore i gore
pa sam jednog dana
svoje uši izolirao od buke
Tišina je trajala kratko
iz mene su ubrzo
provalili još strašniji tonovi
Sluđen tom bukom
svoje sam neotesane strasti
razbio u najsitnije dijelove
Ostale su samo čestice tišine
i ja sam postao lakši od zraka
Sad lebdim
Polako se uzdižem iznad vrhova nebodera,
olujnih oblaka i izlazim iz sunčevog sustava
Vračam se u carstvo tišine
Pesem, ki analizira človekov obstoj skozi (moteče) zvoke (res, kako jim ne moremo ubežati!) - čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Speculum
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!