Neke su se nevidljive ptice
s kraja na kraj svijeta dozivale
a ti si pokušala stišati maštarije
i šutjeti kao krošnje lipa 
Jedan je šapat, jedan je dio tebe
snivao da mogli smo
i drukčije potrošiti život

Kako, pitao sam
dok si nestvarnim nazivala
iznenadni plač nekog djeteta
negdje visoko prema nebu
u koje su zarasli balkoni

Isto su pitale i nevidljive ptice
dozivajući se s kraja na kraj svijeta
dok si šutjela kao nijeme zvijezde
davno ugašene a još se smiješe
i još svijetlē kao tvoje oči
nad starim pismima
koja smo nekoć pisali
nad kojima si plakala
što sve će jednom umrijeti
i godine i stoljeća i parkovi
i naša proljeća i obala rijeke
na kojoj od mojih i tvojih riječi
ništa neće ostati

mirkopopovic