Neke su se nevidljive ptice
s kraja na kraj svijeta dozivale
a ti si pokušala stišati maštarije
i šutjeti kao krošnje lipa
Jedan je šapat, jedan je dio tebe
snivao da mogli smo
i drukčije potrošiti život
Kako, pitao sam
dok si nestvarnim nazivala
iznenadni plač nekog djeteta
negdje visoko prema nebu
u koje su zarasli balkoni
Isto su pitale i nevidljive ptice
dozivajući se s kraja na kraj svijeta
dok si šutjela kao nijeme zvijezde
davno ugašene a još se smiješe
i još svijetlē kao tvoje oči
nad starim pismima
koja smo nekoć pisali
nad kojima si plakala
što sve će jednom umrijeti
i godine i stoljeća i parkovi
i naša proljeća i obala rijeke
na kojoj od mojih i tvojih riječi
ništa neće ostati
Nam je usojeno ali si izbiramo svojo pot sami - vprašanje, ki je v ozadju te lirične pesmi, polne minevanja in ljubezni, ki ga omili - čestitke,
Ana
Hvala, Ana!
Pozdrav i svako dobro u općem zlu!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!